Cijenimo li dovoljno učenike koji su drugačiji i dajemo li im dovoljno povratnih informacija?

Cijenimo li dovoljno učenike koji su drugačiji i dajemo li im dovoljno povratnih informacija?
3 min

Biti drugačiji od većine u pravilu te svrstava na rubne dijelove Gaussove krivulje i takvi ljudi se proglašavaju ili genijalcima, ukoliko se pokaže da su njihove ideje brzo ostvarive, ili luđacima, ako se njihove ideje čine trenutačno neizvedivima. Netko je to iskazao kao – tanka je crta između ludila i genijalnosti. Takvi se najčešće odlikuju “asocijalnim” ponašanjem, a nakon toga slijedi brza “reakcija sustava”, bez razmišljanja i s jedinim ciljem – “uklapanja u sustav”. U školskim sustavima, uobičajen način je “pacificiranje” djece/učenika s – ocjenama.

U svakom razredu postoji poneki učenik kojega iz grupe izdvaja njegov poseban interes za određeno područje ili neka njegova sposobnost. Ta drugačijost se prihvaća na različite načine, što najčešće ovisi o socijalnim vještinama učenika. Međutim, u toj dobi teško je očekivati da ih dijete posjeduje u “dovoljnoj količini” da bi svoju drugačijost moglo afirmirati u grupi. Budući da to najčešće nije kadro, povlači se u svoj svijet, osjećajući da ga nitko ne razumije. Zapravo, problem je u tome što osjeća da nema odgovarajućeg sugovornika. Na tom putu roditelji ga najčešće ne mogu pratiti. Poneki nastavnik/mentor može zadovoljiti samo predmetne potrebe takva učenika, što ipak nije dovoljno za njegov skladan psihofizički razvoj.

Svaka ptica svome jatu leti.

Često se kaže da je čovjek “društveno biće”. Svaka grupa (kojoj pripadamo; u to svrstavam i obitelj) ima i neka svoja pravila. Pojedinac u grupi uvijek najprije traži svoje mjesto mjereći se s drugima prema postojećem sustavu vrijednosti. Tako pojedinac dolazi do svojevrsne samospoznaje, tj. procjene koliko vrijedi u grupi. Međutim, budući da naš “drugačiji” učenik ima i drugačiji sustav vrijednosti, on se u postojećem okruženju nema s kim mjeriti i njegova samospoznaja je, u najmanju ruku, odgođena. Slično bi bilo da nogometaš zaigra košarkašku utakmicu po svojim pravilima i očekuje da mu plješću zbog njegovih briljantnih poteza.

Budući da takav učenik u svojem razredu najčešće ne može zadovoljiti neke svoje potrebe, sustav (školski, društveni) bi mu trebao osigurati neku drugu mogućnost. Natjecanja nude upravo tu mogućnost. Na natjecanjima takvi učenici dobivaju priliku družiti se i “mjeriti” s učenicima sličnih sklonosti. Svaka viša razina natjecanja povoljno utječe na razvoj svijesti o sebi. Nažalost, negativni aspekti natjecanja ponekad znaju itekako zasjeniti “zdrav” osobni razvoj (i talentiranih) učenika, čak do razine kompromitiranja nastavka školovanja.

Međutim, u sustavu natjecanja događa se i nešto, meni mnogo zanimljivije. To su tzv. ljetne škole (fizike, matematike…). Ponajbolji natjecatelji pozivaju se u ljetni kamp, negdje na moru. U opuštenoj ljetnoj atmosferi upoznavaju ponajbolje hrvatske znastvenike, druže se i međusobno još bolje upoznaju te bez ikakvog stresa – ponešto i nauče.

Jer djeca, ako se ne mogu uspoređivati i mjeriti s drugom djecom koja imaju iste ili slične interese, gube motivaciju za rad. Pitanje koje nam ostaje jest da kao društvo, i pojedinci, razmislimo koliko profesori, a i sustav, vode računa o tome jer djeci nedostaju povratne informacije o njihovom vlastitom napredovanju.