Ma nevjerojatni su ti Poljaci – svega ima, sve živi!

Ma nevjerojatni su ti Poljaci – svega ima, sve živi!

Primala sam stipendiju od 360 eura mjesečno, koja mi je bila isplaćena na vrijeme, što bi mi možda i bilo dosta za normalan život, a ne za način na koji sam uistinu živjela. Bila sam smještena u domu, više sam jela vani nego što sam kuhala, a raspored na fakultetu bio je takav da sam mogla putovati, kako po Poljskoj, tako i po okolnim zemljama. Uvijek se nešto događalo.

Smještaj: prva liga

Velike dvokrevetne sobe s dva radna stola, dva ormara, kupaonica i hladnjak, tople vode u svakom trenutku, a k tome i stabilan internet – tako je izgledao smještaj u studentskom domu. Po dvije zajedničke kuhinje na svakom katu, jedna soba za pranje i sušenje rublja te dva lifta, koja su se pokazala korisnima kada za sobom vučeš kofer od 23 kile na sedmi kat ili 12 litara vode, jer su nas savjetovali da ne pijemo vodu iz slavine.

Jedini problem s kojim sam se često susretala bila je činjenica da je soba za pranje i sušenje rublja gotovo uvijek bila zauzeta kada sam ju trebala, no bila sam voljna čekati jer se ista mogla koristiti dva sata za samo 8 kuna, što je bilo duplo jeftinije od iste usluge u centru grada.

Uvijek je bilo nekog na recepciji, kako po danu, tako i po noći kada su ulazna vrata bila zaključana. Bili su dosta strogi oko toga tko ulazi u dom – ako zaposlenici na recepciji ne prepoznaju osobu, traže ju identifikaciju (kartica sa slikom, imenom doma i brojem sobe koju smo dobili po dolasku), a posjetitelji koji ne žive u domu moraju reći u koju sobu idu i na recepciji ostaviti svoju osobnu iskaznicu ili neku drugu vrstu identifikacije.

Poljaci se brinu o svojoj studentskoj populaciji kojoj pružaju dosta pogodnosti

Karte za vlakove i autobuse bile su jeftine, a Poljska je vrlo dobro povezana s okolnim državama. Primjerice, šestomjesečnu kartu za javni prijevoz, uz predočenje studentske iskaznice, platila sam oko 350 kuna, dok u Osijeku istu plaćam 500 kuna. Javni prijevoz u Poznańu sastojao se od autobusa, koji su uglavnom vozili prema periferiji, i tramvajima koji su vozili kroz centar grada, a kašnjenja su bila nepostojeća ili minimalna.

Cijena hrane u restoranima je bila poprilično slična onoj u Hrvatskoj, no proizvodi u trgovinama bili su puno jeftiniji. Dok sam kilu kave u trgovini plaćala oko 15 kuna, jednu šalicu u kafiću na glavnom trgu platila bih i preko 20 kuna.

Povratna karta za vlak uz studentski popust izašla bi me manje od 100 kuna, a povratna karta za Polski bus izašla bi me do 50 kuna unutar Poljske, i do 100 kuna u inozemstvo. Super je kada znaš da si možeš priuštiti dvodnevni izlet do Varšave po manjoj cijeni nego što iznosi povratna karta od Osijeka do Đakova, a radi se o istoj udaljenosti kao između Osijeka i Zagreba.

Život, ali baš pravi studentski život, na kampusu

U Poznańu ima nekoliko kampusa na kojem se većinom nalaze dva do tri fakulteta, dok su neki fakulteti smješteni u centru grada. Na svakom kampusu postoji mala menza u kojoj studenti mogu popiti kavu, užinati ili pojesti topli obrok. Iako nemaju velike menze (linije) uz dom, kao i na par drugih lokacija u gradu, nalazio se jeftin samoposlužni restoran s toplom, kuhanom hranom koja se naplaćivala po težini. Restoran je bio namijenjen široj populaciji, no uz predočenje studentske iskaznice dobio se popust.

Studenti su živjeli na kampusima, a kada kažem živjeli, ne mislim da su se razvlačili kao štrudle po klupama u hodnicama u iščekivanju sljedećeg predavanja s potonulim izrazima lica. Studenti nisu bježali kući nakon predavanja, niti su na kampus gledali kao na vražju instituciju, već su dobrovoljno ostajali u menzi, kafiću, ili knjižnici, a kada je došlo toplije vrijeme moglo ih se zateći i na klupicama ili tratini kako čitaju knjige ili uče u grupi. Studenti su se u blizini svoga fakulteta osjećali i ponašali kao da su u svom prirodnom staništu. Ja sam, po običaju, s faksa bježala odmah nakon predavanja jer mi u Hrvatskoj to tako radimo – čekamo da predavanje završi kako bismo mogli pobjeći – ili doma ili na kavu.

Sve za studente

Sveučilište je često organiziralo raznorazne festivale, od sportskih do umjetničkih, na kojima su studenti imali glavnu riječ. Tim danima predavanja se nisu održavala, sudjelovanje nije bilo obavezno, no unatoč tomu, studenti su uvijek na sve dolazili i prostori su bili krcati. Ured za međunarodnu suradnju često nam je slao ponude za studentske izlete u njihovoj organizaciji, kao što su to radile i lokalne ESN sekcije.

U gradu se uvijek nešto događalo – filmski festivali, umjetničke izložbe, kazališne predstave za koje nam je sveučilište nabavljalo ulaznice po 10 kuna i manje, koncerti, sajmovi, festivali hrane, i slično.

Poznań je grad koji živi, i bilo je divno živjeti s njim.

Tajana Mohnacki,

Potpredsjednica Erasmus studentske mreže Hrvatska