Umjesto da nalaze najbolje buduće studente i stručnjake, natjecanja su svrha sama sebi

Umjesto da nalaze najbolje buduće studente i stručnjake, natjecanja su svrha sama sebi

Čini se da su kod nas i natjecanja iz školskih predmeta postala dio javnih potreba. Naime, broj natjecanja i smotri premašuje brojku pedeset, u spektru od smotri mažoretkinja do natjecanja iz matematike. Drugačije, osim javnim potrebama, ne mogu objasniti ulaganje silnog novca poreznih obveznika u mnoga nesvrhovita natjecanja i smotre.

Pretpostavimo da je smisao natjecanja u otkrivanju i stvaranju mogućnosti za razvoj posebnih sposobnosti učenika, a da je svrha natjecanja u tome da se u natjecanjima prepoznaju ponajbolji budući studenti i stručnjaci potrebni društvu. Otkrivanje i stimuliranje sposobnosti kod djece jest (mora biti) primarni dio školskog djelovanja. Međutim, procjenjujući natjecanja s gledišta svrhovitosti, javljaju se mnoga pitanja. U tom je dijelu odgovornost financijera (države) nedvosmislena.

Što nam kažu brojevi?

Uzet ću kao primjer državno natjecanje iz fizike koje okuplja ponajbolje učenike iz sedmog i osmog razreda osnovne škole te učenike četiriju razreda srednjih škola. Ukupan broj natjecatelja kreće se oko 200. Broj profesora mentora je manji jer neki mentori vode brigu o više učenika. Ako dodamo još dvadesetak članova povjerenstva, možemo govoriti o otprilike 300 ljudi. Natjecanje traje dva dana, ali kad se uračuna dolazak i odlazak, možemo govoriti o troškovima „tri pansiona” za svakog sudionika. Ako dodamo i nekakve „dnevnice” te putne troškove i ukalkuliramo hotelske popuste, možemo zaključiti da bi danas svaki sudionik „koštao državu” oko tisuću kuna. Neka natjecanja (i smotre) su manje brojna, a neka su i brojnija, pa ako baratamo s 250 tisuća kuna troška po natjecanju i to pomožimo s četrdesetak natjecanja i smotri, dolazimo do desetak milijuna kuna godišnjih troškova samo za državna natjecanja.

Što društvo dobiva za svoj, tako uloženi, novac?

Ako pretpostavimo da su (predmetna) natjecanja posao u koji država ulaže novac, onda valja očekivati da država zna što dobiva za uzvrat. Ako prihvatimo pretpostavku o svrhovitosti (društveni interes) natjecanja i smotri, vezano uz prepoznavanje i usmjeravanje učenika prema deficitarnim zanimanjima, bilo bi zanimljivo znati koliko će natjecatelja s nekog državnog natjecanja upisati studij tog predmeta. Naravno, takvu evaluaciju trebala bi proći sva natjecanja i na temelju nje vidjeti – koja natjecanja treba ukinuti ili redefinirati.

Zamislimo natjecanja iz stranih jezika. Pretpostavimo da je takvih natjecanja pet-šest. Smisao natjecanja teško se može dovesti u pitanje. Mnogi odgovori s pozicije svrhovitosti mogu se dobiti iz brojeva. Naime, lako je ustanoviti koliko natjecatelja, recimo iz engleskog jezika, nakon državnog natjecanja i studira engleski jezik. Pa onda i kakav je njihov akademski uspjeh tijekom studiranja ili završetka studija. Račun tada jasno pokazuje koliko je država uložila, a koliko dobila u potencijalnim stručnjacima iz engleskog jezika. Recimo da se zaključi da je taj račun dobar, prirodno pitanje slijedi: kakvo je „tržište” kojem gravitiraju ti stručnjaci? Govorim s poznate pozicije deficitarnih struka u nekim područjima. Pogotovo u situaciji u kojoj država – nema novca.

Razmatrajući problem iz zadarske perspektive, pomislio sam kako bi se ovaj problem mogao riješiti tako da budu zadovoljna i djeca i zajednica. Zadar ima Sveučilište s nizom jezičnih katedri. Interes Sveučilišta trebao bi biti da dobije ponajbolje studente. Interes Grada i Županije također je jasan. Mislim da je realno pretpostaviti kako se želi da mladi pametni Zadrani ostaju u Zadru. Procjenjujem da je vrlo jednostavno, uz mala ulaganja, povezati Sveučilište i lokalnu zajednicu, koji bi s pozicije struke i finaciranja mladim Zadranima, potencijalnim studentima jezika, organizirali natjecanja na školskoj i županijskoj razini. I u ovisnosti o uspjehu na natjecanjima, ponajboljima ponuditi izravan upis na fakultet i stipendije. Ja ne vidim svrhovitost državnih natjecanja iz jezika, dok su „tržišni odnosi” ovakvi kakvi jesu.

Kako to izgleda u praksi?

Učenici imaju mogućnost natjecanja u nekim predmetima već od četvrtog razreda osnovne škole. Konkurencija na razini države je silna. Danas je na početku četrdesetak tisuća djece, potencijalnih natjecatelja. Na kraju ciklusa na državnom se natjecanju pojavi dvadesetak učenika na raznim državnim natjecanjima, po generaciji. Naš sustav tada ponajbolje nagradi s nekoliko bodova za upis u neku srednju školu, odnosno na fakultet. Neki mudriji fakulteti osiguravaju izravan upis nagrađenim natjecateljima. Upravo su takvi primjeri put prema mijenjanju dosadašnje prakse.

Ne vidim razlog protiv da svi sudionici državnih natjecanja (osmaši i maturanti) odmah ne ostvaruju pravo na izravni upis u željenu školu, odnosno fakultet. Međutim, oni moraju prolaziti i dodatne evaluacije. Upravo zbog dodatnih provjera ova svrha natjecanja vrlo je zasjenjena. Kad su u pitanju sudionici državnih natjecanja iz matematike, fizike i informatike (i prirodoslovlja), njima bi se trebao osigurati izravni upis na sve tehničke/prirodoslovne fakultete. Sudionici olimpijada trebali bi samim sudjelovanjem steći pravo na državnu stipendiju, koja bi im osiguravala komforno studiranje.

Budući da ništa od navedenoga ne primjećujem u zadnjih dvadesetak godina, jedini zaključak koji se nameće jest: natjecanja u Hrvatskoj postala su javni interes i sama sebi svrhom.