Zašto je Đikić morao otići iz Hrvatske? Jer je “svinjama draže blato od čiste vode!”

Zašto je Đikić morao otići iz Hrvatske? Jer je “svinjama draže blato od čiste vode!”
5 min

Stavivši me na popis inicijatora peticije “Stop plagiranju u Hrvatskoj” Ivan Đikić je uz moje ime dodao – učitelj. To mi je najveći kompliment koji sam dobio u životu.

Zadnjih nekoliko mjeseci svjedočili smo hrvatskoj inačici predstave Car je gol. Mislim da su svi sudionici i gledatelji na kraju odahnuli, jer uistinu se objavila golotinja koje se svi srame, osim tzv. pobjednika. Prvi mail koji sam uputio Ivanu Đikiću bio je samo simbolički mail podrške, ali sam ga zbog nečega naslovio vjetrenjače.

Nikada nisam živio izvan Hrvatske i teško mi je dokuči(va)ti motive djelovanja onih koji su stjecajem okolnosti sebe i obitelj ostvarivali na nekim drugim mjestima i drugom okruženju – istovremeno u srcu živeći domovinu. Međutim, upoznao sam mnoge povratnike, koji su s tugom odlazili iz Hrvatske, ali gledao i mnoge koji su djelujući za dobrobit Hrvatske, Hrvatsku uspješno vraćali (i vraćaju) u prošlost.

Prije desetak godina Davor Pavuna je, uz podršku ministra Primorca, pokušao vratiti hrvatske znanstvenike koji su uspješne karijere ostvarili u inozemstvu. Više se toga nitko ne sjeća, iako je Davor još niz godina pokušavao promovirati svoje ideje o boljoj Hrvatskoj. Pokazalo se uzalud. Radman je na valu svoje znanstvene karizme, u suradnji s Ivanom, uspio animirati politiku i pokrenuli su MedILS. Pokazalo se kako je znanstveni motor bio Ivan jer, nakon što se njihova suradnja narušila, Medils je ubrzo postao znanstveno neproduktivan. Ivan je svoje djelovanje u Hrvatskoj, volontirajući i donirajući, nastavio s Medicinskim fakultetom u Splitu. Do prije par dana.

Čitajući i osluškujući komentare na njegovu odluku, nailazio sam na meni zbunjujući komentar – a što se znanstvenik miješa u politiku. Zbunjujući jer se naši akademici (ipak ih možemo nazvati znanstvenicima, premda bivšima) vrlo često politički angažiraju, međutim, skoro uvijek na strani vladajućih – bez političkog šikaniranja. Možda je to i zato što ih je dobar broj, zahvaljujući politici, stekao status akademika.

Promišljajući Ivanovo djelovanje zadnjih mjeseci nisam nalazio politički nazivnik. Priča je za mene jednostavna. Nakon (političkog?) relativiziranja odluke Etičkog povjerenstva vezano uz preuzimanje dijela teksta (plagiranje) uslijedila je polarizacija znanstvene zajednice. I ne samo nje. Odjednom je svaki građanin Hrvatske morao imati svoje mišljenje o tome. Tada se uključio i Ivan te pregledom znanstvenog opusa našeg ministra pronašao još neka, blago rečeno, sumnjiva mjesta (koja nitko kasnije nije spominjao u svojim komentarima).

Izravno uključivanje premijera, u raspravu o plagiranju, pokazalo se, odjednom je postao hrvatski politički problem i politički udar s lijeva – na Hrvatsku. Politička reakcija bila je stravična. Etikete koje su počeli lijepiti uz Ivanovo ime mogu  podnijeti samo tzv. političari. A Ivan je samo želio da se cijela hrvatska znanstvena zajednica ne kompromitira s čelnikom sumnjive (a temeljem zaključka Etičkog povjerenstva i – dokazane) znanstvene reputacije. Još više je želio spriječiti neizbježnu poruku novim generacijama: zašto bi učili kad se  varanjem može postati i ministar.

Već sam ranije u svojoj knjizi “Heraklit mračni u hrvatskom školstvu” pisao o plagiranju:

“U nekim zemljama to je jedan od najvećih učeničkih krimena. Kod nas je praksa potpuno drugačija i zanimljivo je kako se čak i naša bivša ministrica, sada ravnateljica jedne zagrebačke gimnazije javno i sa simpatijom očitovala o snalaženju tog tipa u razredu. Takva dobrohotnost je u konačnici i dovela snalaženje do razine izravne kupovine ispita i nove hrvatske krilatice: tko nema novca – neka uči. Da ne spominjem prepisivanje doktorskih disertacija čak i na najvišim političkim razinama.”

Ovdje ne postavljam pitanje postoji li ili ne varanje u našem školskom sustavu, jer ono postoji. Ključna pitanja su: koje su mu dimenzije i, s obzirom na to, što varanje u konačnici generira u društvu.  Pogrešno je ignorirati ovaj fenomen, opisujući ga marginalnim.

Brain drain

Pokazuje se kako je proizvodnja znanstvenika i visokoobrazovanog kadra spor i skup proces za većinu država. Pokazuje se i to kako je to danas problem i bogatih zemalja pa veliki dio svojeg znanstvenog potencijala kupuju po svijetu. O tome najviše svjedoči podatak kako u SAD godišnje dolazi oko 750 000 mladih stručnjaka iz svijeta. To je proces koji je povijest već zabilježila.

Proces odljeva hrvatskih mozgova, koji kulminira ovih dana, posljedica je nesuvisle politike u posljednjih dvadesetak godina. U to ne treba sumnjati. Politička emigracija danas ne postoji. U jednom periodu, vjerujući novom hrvatskom poretku, mnogi ugledni znanstvenici i mnoge obitelji došli su u Hrvatsku s vjerom i nadom – i vrlo brzo odustajali.

Iz dana u dan se uvjeravamo kako je našim političarima važnija moć od uređivanja države. Ne znam koja je definicija države Hrvatske aktualna jer su naši političari skloni identifikaciji s domovinom, pogotovo kad ih se kritizira (napada), jer tada se odmah napada i Hrvatska. Povijest poznaje i takvu definiciju: Država to sam ja! (Luis XIV (1638. – 1715.): (L´etat c´est moi.)

Glupo je biti pravedan kada nepravedni postižu više pravde!

Ova Hesiodova definicija pameti predstavlja tipičnu dilemu hrvatskih građana. Naime, djelujući u društvu čija pravila djelovanja ne poznaješ, u pravilu si gubitnik, a prema Hesiodovoj gnomi i – glup.  Glup si i gubitnik ako ti se postojeća pravila djelovanja ne sviđaju i ako ih, ne daj Bože, poželiš mijenjati. Jer to je dozvoljeno samo strankama/partijama.

Pametan postaješ brzo ako/kad se učlaniš u neku strančicu, a prepametan (uspješan) ukoliko je tvoja poslušnost na razini nepodnošljivoj elementarnom moralu. Umjetnost vladanja (upravljanja državom) upravo je u postizanju takvog stanja kod građana. To je stanje ravnodušnosti i potpunog nedjelovanja. A ako/kad se pojavi poneka smetnja ravnodušni građani samo će svjedočiti jednoj bezočnoj egzekuciji i dodati još jedan dokaz – svojoj pameti.

Poprilično poznajem pravila djelovanja u Hrvatskoj i komentiram samo s – ništa novo pod kapom nebeskom (u Hrvatskoj). Tužan sam samo što su se i premijer i ministar usudili svoje licemjerje javno eksponirati – ispraćajući Ivana.  Valjda je to dio pračovjeka u njima, dio koji mora objaviti svoju pobjedu na način kako lovci slikama obilježavaju ubojstvo kapitalne lovine.

Njima ne zamjeram jer oni su činili ono što znaju. Bili su ono što jesu, bez iznenađenja. Ali tužan sam zbog građana Hrvatske i njima prosljeđujem Heraklitovu gnomu: Svinjama je draže blato od čiste vode.